All posts by cerska

Cerska

U devet mjeseci ove godine je u Cersku investirano mozda vise nego ikad prije u tako kratkom periodu.

Projekti vrijedni preko 750.000,00  maraka za jedno povratnicko mjesto su prilicno velika sredstva, cime se polahko mijenja izgled Cerske.

Drukcija je situacija sad kad se vozis od Kaldrmice do Gobelja, a fali samo 1,5km asfalta.

Drukcije je kad ides kroz Hasanovice a iznad puta vidis dzamiju, abdesthanu, imamsku kucu, sadrvan, sa lijepo uredjenim haremom, drukciji su i Gobelji sa svojim novim mesdzidom, i sve to daje neki novi optimizam i nadu.

Osim projekata infrastrukture, uradjen je i dokumentarni film, cija je svrha pokazati kako u Cerskoj ima zivota, ima buducnosti, uz malo volje i zelje, sa optimizmom za izgradnju novog zivota i boljih uvjeta za sve stanovnike.

Film se sastoji od tri dijela, od ne tako davne proslosti, sa pogledom u sadasnjost, uz optimizam za budnucnost.

Film naravno nije perfektan, ali to je izazov mladjim generacijama da se potrude i poboljsaju nedostatke, jer treba dokumentovati sto vise stvari, kako ne bismo opet dosli u situaciju da nam historiju pisu Dragisa, Dragan, Jovan, Pero,…

U filmu se pojavljuju ljudi koji su tokom rata u Cerskoj izgubili jako puno (Kadira Nukić, koja je izgubila dvoje djece, muža i nogu,  prof. Hajrudin Mešić sa Maćeha, koji je izgubio četiri brata, magistar Husein Omerović iz Skugrića koji je izgubio tri brata i oca, Bego Selimović, brata i sestru, Lutvo Ahmetović, sina, Mušan Čelebić nogu, Murat Avdić, zlatni ljiljan, Ševko Gobeljić, Alija Hasanović, …) ali svi oni zrace optimizmom i nadom u bolje dane, u napredak Cerske, gdje ne mozes vidjeti nikakvu negativnost, ne mozes vidjeti da cekaju im nesto padne sa neba ili se uradi samo od sebe, da uradi neko drugi ili treci, u filmu nema mjesta kritici nekoga zasto nesto nije uradjeno ili ocekivanja da neki marsovci nesto urade, jednostavno su se ljudi aktivirali i provode sve projekte koje mogu, na terenu, u Cerskoj.

Naravno, postoji jos mnogo zasluznih Cerana koji nisu spomenuti u filmu, ali nikad ne treba stati na jednom filmu, jednoj knjizi, jednom projektu, uvijek treba raditi dalje, vise, kako bi sto vise dogadjaja i ljudi bilo zabiljezeno, jer nikad se ne moze napraviti knjiga ili film gdje ce biti sve obuhvaceno.

Meni su najtezi ljudi koji pricaju kako je nesto trebalo uraditi a nisu sami uzeli da to urade, cak ni pokusali. Oni su mi nekako najnizi na ljestvici vrijednosti, nekako ljigavi brate.

Bitno je biti sto dalje od negativnih ljudi, jer truju svaki pokusaj da se ide naprijed, tako da ako imate u prijateljima na FB ili u stvarnom zivotu takve ljude, drzite se sto dalje od njih, obrisite ih, jer ne donose nista dobro, bezvrijedni su.

Druzite se sa pozitivnim ljudima, kreativnim i vrijednim, pravite grupe, povezujte se, smisljajte projekte, radite na planovima, i sve ce se pokrenuti, prije nego sto izreknete bilo kakvu kritiku, razmislite o tome sta ste vi sami uradili, prije nego sto podrzite negativne komentare, razmislite sta su oni uradili, jedino tako mozemo naprijed.

Sto vise dokumenata, zapisivanja, snimaka, slika, prica, knjiga, filmova,…. to je ono sto stvara jezgro oko kojeg se ljudi okupljaju.

Svako treba pokusati napraviti album slika, napisati imena svoje rodbine do najdaljeg rodjaka za kojeg je cuo, to su projekti koje svako od nas moze uraditi, a to ima vecu vrijednost nego sto mislite u ovom trenutku. Pa slika koja je prikazana u filmu, a uslikana 1967. godine je danas jako jako vrijedna, zamislite sad dokumentarni film koji je snjimljen u 2015. kako ce ga gledati Cerani, ako Bog da, u 2045. godini….

Zamislite slike iz rata kako sad gledate na njih, ne dajte da propadnu, potrudite se sami, nemojte cekati na nekog, svako od nas moze zapisivati dogadjaje iz svog vremena, nemojmo biti lijeni, ne dopustimo da nas bezvrijedni ljudi obeshrabre, ne upadajte u zamku “kritike” jer kad nesto ne uradis sam a kritukujes druge, to moze biti samo zlonamjerno i nikako drukcije…

Svaki Cerak treba da ima dokumentarni film u kuci, svaki Cerak treba da ima knjigu Hajrudina Mešića “Vlasenica i njena okolina”, svaki Cerak treba da ima knjgu “Nikad ne zaboravi Cersku” Šemsudina Salihovica, svi Cerani trebaju imati knjigu “Herojska Cerska” Elmedina Selimovića, vjerujte, za deset ili dvadeset godina ce vam te knjige i DVD biti jako dragi, bez obzira sta sad mislite i sta vam je sve na umu da ne valja.

Gledajte pozitivno, radite proaktivno, razmisljajte konstruktivno, otresite se negativnosti, ona nije zdrava, stvara mrznju, jed, zavist, to jede covjeka iznutra i nikad necete biti zadovoljni.

Da je dokumentarni film pun pogodak, dokazano je i prodajom preko 100 DVD za nekoliko dana, te pregledima na youtube, gdje je za 12 sati film pregledan preko 1500 puta.

DVD se moze naruciti na FB preko Dzemata Cerska, ili preko ovog bloga, kao i u dzematima Bern, Neuchatel i Yverdon.

Za inostranstvo cijena je 30,00CHF/EUR/USD, a za BiH je 30,00KM

Prihod od prodaje ide u dzemat Cerska, sto je jedan od nacina da se taj dzemat pomogne, jer samo stabilan dzemat donosi sigurnost opstanka u Cerskoj.

 

 

 

 

Herojska Cerska

Kao sto je i najavljeno, dokumentarni film o Cerskoj je dovrsen u septembru 2015. god.

13.10.2015. nakon akšam namaza, premijera filma ce se odrzati u novoizgradjenoj dzamiji u Cerskoj i film biti predstavljen publici.

Nakon toga, premijera za dijasporu će biti odrzana u Svicarskoj i to:

16.10.2015. iza džume namaza u džematu Bern

17.10.2015. iza jacije namaza u džematu Yverdon

18.10.2015. iza podne namaza u dzematu Neuchatel

Na premijeri u dijaspori ce prisustvovati Cerani: Hajrudin Mešić, prof., Muamer ef. Jusupović, Bego ef. Selimović, mr. Husein Omerović. Mušan čelebić i drugi.

Pozivamo sve Cerane, njihove komsije i prijatelje da prisustvuju premijerama i pogledaju dokumentovani djelić Herojske Cerske.

Kompletan prihod od prodaje filma ide u korist dzemata Cerska.

 

Centralni put

Obzirom da je evidentno da Cerani žele asfaltirati kompletan centralni put kroz Cersku, uz male raspravice, što je sasvim normalno za ovo podneblje, Odbor je odlučio da produži akciju i da se što vise završi u ovoj, za Cersku, jako produktivnoj godini.

Pošto je jako bitno da se izbjegnu dodatni troskovi i da se uradi što više dok je mehanizacija u Cerskoj, jako je važno da budemo efikasni i brzi u prikupljanju sredstava.

Pored toga, radi tačne i transparentne evidencije, novac uplaćivati isključivo preko ovlaštenih lica, Mušana Čelebića, Muamera Jusupovića, Ismeta Derviševića i Bege Selimovića, a imena i prezimena svih donatora će biti javno objavljena na internetu, kako bismo izbjegli dodatne rasprave A ĐE SU PARE 🙂

Ovakav način se pokazao kao jako dobar kad se radio projekat džamije i mesdžida, tako da nema razloga da i ovaj put ne bude sve jednostavno, bar što se finansija i transparentnosti tiče.

Danas je pristigla i 100ta donacija za put (što ne znači da u međuvremenu nije bilo još, možda neka imena još nisu dostavljena), tako da je to još jedan od pokazatelja zajedništva u činjenju dobrih i korisnih djela.

Što se tiče spiska donacija za džamiju i mesdžid, on je sad za sad zaključen na broju 800. i manje-više je završen, osim ako je neko slučajno ispušten, i ukoliko ste primijetili da fali vaše ime i prezime, molimo da nas obavijestite, ispravka će uslijediti odmah.

Pozivamo Cerane za zbiju redove i dovrše CENTRALNI PUT kroz Cersku, i da raspravice o zaseocima odlože za zimu i sijela, kad se bude imalo više vremena.

Fokusirajte se.

Ostaje još samo da vas još jednom pozovemo za svečano otvorenje mesdžida u Gobeljama, 29.08.2015., do kojih ćemo, ako Bog da, doći što više asfaltiranim putem.

Oruzane snage Bosne i Hercegovine

Od jucer rijetko koji ima da nije cuo za Cersku, a da govori nas jezik.

Gotovo svi mediji su prenijeli vijest o otvaranju novoizgradjene dzamije, pa cak i oni iz manjeg entiteta.

Jedinstvo i efikasnost su ocito iznenadili mnoge koji su pratili izgradnju, jer je od pocetka do kraja radova trebalo samo 100 dana, a od samog postavljanja kamena temeljca do proklanjavanja osam mjeseci, za projekat vrijedan 450.000,00KM.

Ono sto bih ja jos podvukao, a sto su mediji nekako izostavili, jesu Oruzane snage BiH iz Tuzle i Zenice, koji su prihvatili da dodju i pomognu oko organizacije, sto su jako, jako dobro uradili.

Pojavili su se cim se pocelo razdanjivati i vojnickom preciznoscu sklopili satore, poredali stolove, stolice, kazane,.. i cijeli dan bili na raspolaganju, pomagali i brinuli kao da se u njihovom vlasitom naselju otvara dzamija.

Sve ostalo mozete procitati na slijedecim linkovima, a ako ima neko ko je procitao negdje a da ja nisam postavio link, molim da ostave u komentarima da to imamo na jednom mjestu, sto vise materijala od 01.08.2015. Linkovi sa slikama ili videozapisima su dobrodosli. Hvala.

 

http://www.klix.ba/vijesti/bih/u-cerskoj-svecano-otvorena-dzamija-ovo-je-primjer-kako-se-odgovara-na-iskusenje/150801046

http://www.nap.ba/new/vijest.php?id=14668

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/viewnewnews.php?id=64830

http://bportal.ba/cerska-nova-dzamija-otvorila-vrata-za-vjernike/

http://rtv7.ba/arhive/43968

http://www.ntv.ba/u-cerskoj-otvorena-nova-dzamija-ministar-ramic-svecano-otvorio-novu-dionicu-puta/

http://tuzlanski.ba/nakon-sto-je-stara-prosle-godine-unistena-u-klizistu-nova-dzamija-u-cerskoj-sutra-otvara-vrata-za-vjernike-foto/

http://radioglasdrine.com/vijesti/u-cerskoj-svecano-otvorena-dzamija-foto/

http://www.vesti.rs/Vesti/Svecano-otvorena-dzamija-u-Cerskoj-kod-Vlasenice.html

http://www.trt.net.tr/bosanski//news/detail/bosna-i-hercegovina/101/nova-damija-u-cerskoj-sutra-otvara-vrata-za-v/49499

http://www.bhreporter.ba/index.php/vijesti-2/4632-u-cerskoj-otvorena-nova-dzamija-i-dionica-puta

http://sandzakpress.net/svecano-otvorena-dzamija-u-cerskoj-kod-vlasenice

http://www.avaz.ba/clanak/189123/vakif-i-radnik

 

 

Uoci petka

Danas, 30.07.2015. su istovremeno ukljuceni kandilji na dva minareta, u Celebicima i Hasanovicima.

Cerani su sa ponosom gledali u svoje naselje, setajuci novoasfaltiranim putem, koji je također zavrsen danas u duzini od 2 kilometra, cime je gotovo pa zavrsen centralni put kroz Cersku, i uz jos malo volje i zelje, ako Bog da da se u ovoj godini dovrsi do kraja.

Svojim zalaganjem, upornoscu i predanoscu, Cerani i Cerska su  dospjeli na naslovnice svih relevantnih medija u drzavi, pa i sire, ovaj put po dobrim i uspjesnim projektima, tako da je samo danas vijest o zavrsetku dzamije, mesdzida i pratecih objekata prenesena u medijima klix,ba, Agencija Anadolija, Akos.ba, Novo vrijeme, printano izdanje Avaza,….

Na otvorenju dzamije i novoasfaltiranog puta se ocekuje prisustvo svih vecih medija u BiH, sto ce Ceranima biti dodatan motiv da nastave slicnim putem, i da budu mjesto na koje ce se ugledati ostatak drzave.

Cestitamo 🙂

Poziv

ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
MUFTIJSTVO TUZLANSKO
MEDŽLIS ISLAMSKE ZAJEDNICE VLASENICA
DŽEMAT CERSKA

POZIVAJU VAS

01. AUGUST 2015. godine
16. ŠEVVAL 1436. h/g

NA SVEČANO OTVORENJE DŽAMIJE U CERSKOJ

i 2000 metara novoasfaltiranog puta

sa početkom u 11:30h

Svečanosti će prisustvovati najveći zvaničnici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini,

te predstavnici političkog, kulturnog i javnog života.

Ne propustite priliku da i vi svojim prisustvom uveličate našu radost.

cerska_otvorenje

Put

Kao što je već najavljeno, izvršena je detaljna organizacija ljudi zaduženih za prikljupljanje sredstava koja će biti korištena za asfaltiranje puta Hodžića brdo- Novo Naselje.

Tako je odlučeno da Ševko Gobljeljić bude predsjednik Građevinskog odbora, a lica zadužena za prikupljanje novčanih sredstava su: Mušan Čelebić,  Bego Selimović i Muamer Jusupović, koji će  nakon svake donacije izdati priznanicu sa pečatom MZ Cerska, a imena donatora će biti javno objavljena na internetu.

Do danas imamo ukupno 33 donatora, a listu možete vidjeti sa desne strane ovog bloga.

Nadamo se da će i ostali Cerani brzo reagovati kako bismo imali asfaltiran centralni put u što skorijem roku.

 

 

Projekat 3: Asfaltiranje puta

Dragi Cerani,

Nakon posjete federalnog ministra Edina Ramića Cerskoj i obećanja da će se to ministarstvo pobrinuti da asfaltira put od Novog Naselja do novoizgrađene džamije, jučer se pristupilo izvođenju radova asfaltiranja u dužini od 1780 metara.

Zahvaljujući angažmanu pojedinaca iz Cerske, dobili smo pristup za dodatnih 50.000,00KM na ime asfaltiranja, a pošto su mašine već tu, na sastanku održanom 13.07.2015. godine odlučeno je da se pokrene HITNA akcija i da se asfaltira što više centralnog puta kroz Cersku, te da se, eventualno, spoji sa Hodžića brda do Novog Naselja.

Ovim putem Vas pozivamo da provedete hitne konsultacije među svim Ceranima i da se kontaktom sa ljudima iz Građevinskog odbora, direktno ili preko vaših familija (odnosi se na dijasporu) očitujete i uključite u akciju asfaltiranja centralnog puta.

Rok provođenja akcije je 10 (DESET) dana, obzirom da će mehanizacija biti u Cerskoj do 25.07.2015., a visina porodičnog učešća određena na zboru građana održanom 29.05.2015. je minimalno 200,00KM za ljude u Bosni i Hercegovini i 1.000,00KM za dijasporu. Ljudi koji nisu iz Cerske a zele učestvovati, donacije mogu izvršiti po želji u smislu iznosa.

Spisak učesnika biće ažuriran na ovoj stranici, a već je izvršeno nekoliko uplata:

1. Selimović Bego   1.000,00KM

2. Dervišević Ismet 1.000,00KM

3. Selimović Elmedin 1.000,00KM

4. Nukić Huso     250,00KM

5. Veiić Mirsad 500,00USD

6. Alihodžić Bernes   815,00KM

7. Rizvanović Habiba 100,00KM

8. N. N. 100,00KM

U prilogu Zapisnik- Zbor građana od 29.05.2015., a zapisnik sa sastanka od 13.07.2015. očekujemo uskoro, sa jasnije definisanim zaduženjima

 

zapisnik_put

 

Projekat 2- Dokumentarni film o Cerskoj

Ovaj blog sam poceo pisati u zelji da prikupim sto vise informacija o Cerskoj, mom rodnom mjestu.

Nekako smo, zbog razlicitih faktora, u potpunosti ostali bez pisanih ili bilo kakvih drugih materijala za buduce narastaje Cerske posvecene samo Cerskoj, kao i za ljude koji posjete Cersku, cuju za nju i zele saznati jos, i morali smo se oslanjati na povremena spominjanja u knjigama o drugim okolnim mjestima (recimo knjiga Vlasenica i njena okolina, stari putopisi o Istocnoj Bosni, ratna izvjestavanja i isjecci iz novina,..), a jedina knjiga za koju znam je Nikad ne zaboravi Cersku, sto je jako malo za jedno mjesto poput Cerske.

U vrijeme otvaranja ovog bloga, zapoceo je projekad izgradnje dzamije sa pratecim objektima i mesdzida u Cerskoj, pa sam predlozio da blog iskoristimo kao besplatni medij za izvjestavanje o napretku projekta, sto je i prihvaceno, a koliko je to uspjesno uradjeno na Vama je da odlucite.

Paralelno s tim, pratio sam prvobitnu namjenu bloga, pisao sam tekstove sa informacijama o ratu, pricama, iscjeccima iz emisija, istrazujuci sve moguce izvore o Cerskoj i ljudima koji su tu zivjeli i zive.

Odjednom sam shvatio da je Cerska prebogat kraj, i ljudima i prirodom i mjestima, dogadjajima u proslosti, desavanjima u sadasnjosti,… i da je to nemoguce postaviti na jedan blog.

Od prvobitnog manjka informacija  sam dosao do ogromne kolicine podataka koje nigdje nemamo zapisane  (recimo, za jednu obicnu stvar tipa koje su granice Cerske, imamo vise misljenja i niko nije siguran gdje nastaje a gdje prestaje), tako da je blog nekako postao premalen i previse nesiguran.

Razmisljao sam o tome da se napravi  jos jedna obimnija knjiga, ali mladji narastaji slabo citaju, htjeli to mi ili ne, djeca porijeklom iz Cerske koja zive u dijaspori nisu vise toliko fokusirana na knjige, vise su to multimedijalni sadrzaji, tako da je jedini logicni zakljucak bio DOKUMENTARNI FILM. Prosle godine sam poceo sa “ispitivanjem terena” i uvjerio se da je takav projekat itekako moguc.

Pomalo je bilo smijesno u pocetku dok sam objasnjavao svom babi o ideji za dokumentarni film, kao i Ceranima s kojima sam komunicirao online, nije im bas bilo do kraja jasno sta ja pricam i vrtili su glavom u nevjerici da uopce razmisljam o tako necemu, ali kad su jednom stvorili sliku o tome, objerucke su prihvatili ovaj projekat tako da smo danas startali sa prvim snimanjima na nekoliko lokacija, krenuvsi od Ilinog brda, Skugrica, Celebica, Hasanovica, Hodzica brda, …

Finansiranje projekta je zamisljeno kao sponzorstvo od strane privrednih subjekata, jer je malo teze sad dokazivati da je to javno dobro tipa dzamije ili puta, pa da idemo na akciju prikupljanja sredstava, i to se pokazalo kao sasvim dovoljno da se prikupe sredstva, obzirom da smatram da se sve to treba profesionalno uraditi, kad se vec radi, sa najmodernijom tehnologijom (snimanje je sa 4k tehnologijom), sa dronovima i vise kamera koje ce biti prisutne i prilikom otvora dzamije, prethodno napisanim scenarijom i tacno definisanim stavkama koje dokumentarac mora sadrzavati.

Predlozio bih svim Ceranima koji imaju firme da se ukljuce u sponzorisanje projekta i da na kraju dokumentarni film poklonimo Dzematu Cerska da oni upravljaju prodajom i da kompletan prihod pripada Dzematu Cerska, tj. da je Ceranski dzemat vlasnik svih prava na dokumentarac, svejedno sto se finansira na drugi nacin, jer cemo tako imati instituciju koja ce odgovorno upravljati i raspolagati svim prihodima u buducnosti kad DVD bude ponudjen na prodaju.

Rok sa zavrsetak filma je 01.09.2015. i ja se nadam da ce i ovaj projekat biti uspjesno priveden kraju, jer se pokazalo da Cerani zele, mogu i znaju svoje projekte dovesti do kraja, a svjezi primjer nam je obnova dzamije sto je automatski povuklo gradnju mesdzida, imamske kuce, abdesthane, pa smo onda odjednom pokrenuli i asfaltiranje puta, evo sad dokumentarac,… dakle, pokazali smo koliko mozemo zajedno, i ja se nadam da necemo stati na tome, da cemo svake godine imati nekoliko projekata i unaprijediti Cersku da bude najmocnije mjesto u manjem bh entitetu.

Jaci od Banja Luke 🙂

 

Prve snimljene scene i intervjui 12.07.2015.

Projekat

Radovi na projektu izgradnje džamije, mekteba i pratećih objekata u Cerskoj se privode kraju.

Za očekivati je da će sve biti završeno do kraja Ramazana, nakon čega će se pristupiti ograđivanju i uređenju harema, kako bi sve bilo spremno za otvorenje planirano 01.08.2015. godine.

Obzirom da je preostalo manje od mjesec dana do otvorenja, ovim putem vas pozivamo, ako niste, da se aktivno ugradite u ovaj projekat svojim donacijama, radom, promocijom i na bilo koji drugi način koji bi mogao pomoći uspješnom privođenju kraju ovog projekta.

 

Želimo vas obavijestiti da je prvi dio vakufnama već u štampi, a drugi dio će biti upućen u Vakufsku direkciju 25.07.2015. godine, što je krajnji rok za uplate i štampu vakufnama koje će biti uručene vakifima na dan otvorenja džamije. Osim toga, u toku je izrada natpisa sa imenima vakifa koji su donirali  1.000,00KM i više za izgradnju, a krajnji datum je isti kao i za vakufname.

Molimo Allaha dž.š. da sve one koji su dali bilo kakvu vrstu doprinosa u izgradnji, nagradi svojom nagradom, a da se i drugi ugledaju i da snagom svoga imana donesu odluku da do gore naznačenog datuma postanu vakifi Ceranske džamije, ili se jednostavno angažuju sa bilo kojim djelom koje može pomoći da se radovi završe u predviđenom roku.

Galerija slika sa radovima na dzamiji zakljucno sa 29.06.2015.

 

Bajro Goga

Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rješih sebe da počastim jednom pješačkom šetnjom do skuta Udrča, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga širili svojim hodom ovdje više nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi šire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najčešće hodio naš dobri komšija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, još uvijek uspravnog kućerka, doduše bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo još jedan zauvijek ugašeni  dom, kakve često gledam po Cerskoj.

Rješih da napišem slovo o ovom neobičnom čovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, poučen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historičari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.

Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi.

Poznato mi je malo od onog što je on sam, da je mogao, trebao ispričati i malo više od onoga što je ljudska mašta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek prešućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao tačno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam slušao počesto u svome djetinjstvu. Bajro je rođen od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorničke Jošanice.

Rano je ostao siroče jer mu je otac preselio dok je on još bio maksumče. Ljudi su se često pitali otkud da je ime i očevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoše očevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majčinskog krila jer mu se mati preudala za Šabana Baltića.

– „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić  Mujo, te dodaje: „K’o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaču i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin’o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srčući bez hiće svoj ohlađeni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Šabana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. Drugačije ne mere bit’“.

„Sestre su mu često išle kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivač ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav’o, nije isk’o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I još zbori o danima Bajrine mladosti: „Đe su kopači, eto ga, đe se kupi sjeno eto ga, jal’ mu hoćeš dati, jal’ nećeš, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri.

Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su ključevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kušnju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komšije zbog njegove, jedino moguće, arhaične govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i pošteno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje trošne kuće.

*
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako poučan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u našem narodu zaživjela čuvena izreka: „Volim te k’o Bajro mater“.

*
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu ‘vako učinimo rukama da je sutra petak a on se odma’ čisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.

*
Ja sam, još kao maksumče nezrelo u vaktu i prostoru, učeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga prošao veselo i lijepo obučen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.

*
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život poučan primjer da ime ima svoje puno značenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obučen kao što mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.

*
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo mašiti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuštao. Srijedom je bila kna, četvrtkom su svirači hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je član njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferič gdje su bile glavne atrakcije nišan, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muškaraca. Često se dešavalo da niko ne može zavezanih očiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparčad. Košulja koju bi dobio za osvojenu nagradu činila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.

*
Ima nešto u našem ceranskom narodu što ne bi trebalo nikako iščeznuti a to je naša lokalna, komšijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, nešto gospodsko. Fikro i Ćamil su još prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć trošne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblačio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naši gasterbajteri, Talovići ponajviše. Goga je najviše volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, košulja, odijela i taze švicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj način.

*
Pričalo se da je jako bilo čudno na koji način je Bajro stizao od Rovaške džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u Čelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.

*
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohađa školu. Čudnovatno je dobro znao selektirati novčanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomješao pa opet slagao. Pa opet tako.
Priča se, također o još nečemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferič u Konjević Polju a to Bajro nije propuštao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Šahin Čelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnošljiva vrućina njegovi bližnji rješili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi  stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otišli na teferič. Pred akšam ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?

*
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao šta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan čovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. Inače, u životu je važnije slušati nego govoriti. Bajro je slušao druge dok govore sa nesvakidašnjom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vještina. Shvatih da je ta vještina slušanja bila izbrušena u njegovoj samoći.

*
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, često cirkuzajući i naglas razmišljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistrošen,  nasrnuo na svoju mladu prve bračne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila ’92 do marta ’93. Kad je pala Cerska otišao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreničke klaonice.

*
Priča se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u Solaćuši kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio očevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. Došavši u džamiju zatekao je samog Bajru kako uči časni Kur’an „na svoj način“.

*
Upadom povampirenih četničkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otišao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.

*
Neki naš čovjek zamolio je „skretničara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je čovjek gluhonijem. Nekrofil reče da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorgančić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokošen rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i čestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.

*
Ja ga još uvijek zamišljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obučen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potočića i šumaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi još jednom ugrijao majku prekrivši je svojim jorganom i počasno čuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava, koju je vazda ukrašavala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviša, bista ceranskog heroja u dvorištu osnovne škole, lik sa naslovnice modnih časopisa… Volio bih da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, više nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduše rijetko,  grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i čuvao kuću i zemlju naslijeđenu od svoga oca. Svoj toprak.

*
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlađi ja bi’ to pokrio”, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronađeno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, još uvijek zrači čistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baš onako kako dragi Bog od nas traži.  Svjedočim da je Bajro Goga jedan od njih.

A Allah najbolje zna!

i-net

Vjera ne poznaje drzavne granice

Jucer je u Cerskoj boravio muftija iz oblasti Mugla u Turskoj Abdurrahman Kocak (u tu oblast inace ulaze neka od najpoznatijih turistickih mjesta u Turskoj, Izmir, Antalya, Alanya, Marmaris, Fethiye,…), u čijem je drustvu bio i bivsi turski muftija, koji je ulaskom u harem dzamije rekao da želi biti vakif Ceranske dzamije, te zatrazio da nacin da uplati 4.000,00EUR u te svrhe. U njihovom društvu je dosao i jedan biznismen koji ulaskom u džamiju također poželio da bude jedan od vakifa, te rekao da će finansirati sve tepihe u džamiji vrijednosti cca 8.000,00EUR.

Ceranska dzamija je tako okupila ljude iz mnogo država u svijetu, ujedinila ih u hajr djelu, a izmedju ostalih, donatore imamo iz Malezije i Taiwana što je još jedna posebnost naše džamije,

Jučer je krenula i izgradnja minareta, te je zavrsena fasada na svim započetim objektima.

Ono što preostaje su fini unutrašnji radovi, a planirano je da do kraja Ramazana džamija bude u potpunosti spremna i da zasija u punom sjaju na dan otvorenja, 01.08.2015. godine ako Bog da.

U nastavku možete pogledati posjetu Muftije Abdurrahmana Kocaka i njegovih prijatelja:

 

 

Objavljen datum za otvorenje džamije u Cerskoj

Građevinski odbor je kao datum otvorenja džamije u Cerskoj utvrdio, ako Bog da, 01.08.2015. godine.

Obzirom da je već sad jasno da će sredstva za završetak izgradnje džamije, mekteba, džamijske kuće i abdesthane biti u potpunosti prikupljena, krenulo se u aktivnosti organizacije i planiranja samog otvorenja džamije, te je određen datum i utvrđen okvirni plan.

Do danas je, na ime izgradnje objekata u Cerskoj upisano 700 pojedinačnih donacija, sa 100 donatora u iznosu od preko 1.000,00KM.

Prilikom šljemenske dove, Cersku i objekte u izgradnji je posjetio federalni ministar za izbjegla i raseljena lica Edin Ramić, koji je, vidjevši sve postignuto u Cerskoj, uzeo na svoje resorno ministarstvo obavezu asfaltiranja puta do džamije, kao i plato ispred džamije, a rok za izvođenje radova je 31.07.2015., te je na lice mjesta poslata ekipa geometara i inžinjera, koji su odmah pristupili planiranju trase.

Nadamo se da će i ostali slijediti navedene primjere, i uključiti se u akciju koju Cerska i Cerani zaslužuju, te tako osigurati da to povratničko mjesto ima stabilne temelje za budućnost generacija koje dolaze.

I na kraju, poruka Muamera ef. Jusupovića, imama Ceranske džamije:

efendija

Sljemenska dova u Cerskoj

17.05.2015., za manje od pola godine od postavljanja kamena temeljca za izgradnju dzamije, (gradjevinski radovi su trajali 46 dana) mekteba, imamske kuce i abdesthane, Cerska je, potpomognuta dobrim ljudima u drzavi i dijaspori, uspjesno ukrovila sve planirane objekte, zavrsivsi grube radove na planiranim projektima.

Nedjelja je bila u znaku Cerske, sa gostima iz svih dijelova BiH, kako obicnih ljudi tako i predstavnika vjerskog, kulturnog i politickog zivota.

Domacini, na celu sa ceranskim imamom Muamerom ef. Jusupovićem, predsjednikom gradjevinskog odbora Begom ef. Selimovicem i clanovima gradjevinskog odbora, su docekali muftiju tuzlanskog mr. Vahida ef. Fazlovica, predsjednika MIZ Vlasenica Muju Hadziomerovica, ministra za izbjegla i raseljena lica u Vladi FBIH Edina Ramića, potpredsjednika manjeg entiteta Ramiza Salkica, glavnog imama MIZ Vlasenica Nurdina ef. Grahica, gavnog imama Brcko Distrikta Mustafu ef. Gobeljica, glavnog imama MIZ Bratunac Elvira ef. Hodzica, penzionisanog imama Bajrakli dzamije iz Beograda Redzu ef. Nukića kao i mnogim drugim gostima, koji su iskoristili priliku da sa Ceranima zajedno obiljeze ovo hairli djelo.

Ef. Jusupovic je prisutnim gostima pozelio dobrodoslicu u Cersku, naglasivsi da dijeli tugu i radost, tugu zbor rusenja dzamije, a radost zbog izgradnje nove dzamije u rekordnom roku, sa zeljom da se zapoceti projekat zavrsi u predvidjenom roku i da se ako Bog da skup bude jos veci na otvorenju dzamije i mekteba 01.08.2015.

Bego Selimovic je od predstavnika vlasti zatrazio ulaganje u infrastrukturu Cerske, naglasivsi da je Cerska zasluzila asfaltiran put kroz cijelu Cersku, za sta je ministar Ramic obecao pomoc Vlade FBiH.

Skupu su se obratili muftija Fazlovic, cestitavsi Ceranima na ovom izvanrednom uspjehu, kao i ministar Ramic, te potpredsjednik Salkic, koji su Cerskoj obecali potporu u popravci i izgradnji infrastrukture, kao i drugim projektima u domenu pod njihovom ingerencijom.

Nakon klanjanja podne namaza u dzamiji, delegacije su se uputile prema mektebu u zaseoku Gobelje, a prisutni su se nastavili druziti uz razgovor i rucak u organizaciji Cerana.

U nasatvku mozete pogledati dio atmosfere u video(omogucenHD) i galeriji slika.

 

 

 

Galerija preuzetih slika od prijatelja i sa FB grupe Ceranska raja:

Izvrsen prikljucak na elektroenergetsku mrezu

Jucer je izvrseno prikljucenje struje na dzamiji u Cerskoj.

Video (omogucen HD) i galeriju slika radova na dzamiji, imamskoj kuci i abdesthani pogledajte u nastavku:

 

 

Svicarska

Kao što je bilo najavljeno, članovi građevinskog odbora su posjetili Švicarsku, prezentirajući projekte za izgradnju u Cerskoj.

U petak, 06.02.2015.  domaćin je bio džemat Aargau, gdje se prije džuma namaza okupljenim vjernicima obratio Bego ef. Selimović, a džuma namaz predvodio Ceranski imam Muamer ef. Jusupović.

Hutba Ceranskog imama Muamera ef. Jusupovića u džematu Aarau

 

Domaćin je bio Muris ef. Purić, čije su džematlije donirale oko 5.000,00CHF

Nakon toga, krenulo se u posjetu džematu u Ženevi, na čelu sa imamom Ibrahim ef. Husanovićem, gdje su se poslije jacije namaza družili gosti iz Bosne i naši ljudi koji žive u Ženevi. Ibrahim ef. je upoznao prisutne da je Ženeva manji džemati ali isto tako i jedini džemat gdje su većina ratni muhadžiri i dosljenici a koji je opstao i uspješno funkcioniše. To su potvrdile i džematlije svojim donacijama od preko 3.000,00CHF

U Ženevi su se Cerani susreli i sa ratnim komadantom Šemsom Salihovićem, koji je ponosno upoznavao sina sa Ceranima i objasnjavao mu ko je ko.

U subotu, 07.02.2015. predstavnici građevinskog odbora su posjetili džemat u Bernu, gdje su džematlije, sa svojim imamom Jasmin ef. Hamulićem, srdačno dočekali goste i upriličili sijelo između akšama i jacije, uz ugodan razgovor o projektima u Cerskoj. Džematlije iz Berna su prikupili oko 7.000,00CHF gdje se posebno ističu porodice Hamzić i  Dautović, koji su i ranije uplatili donaciju preko blagajnika u Švicarskoj, Mehmeda Ibrahimovica, pa su opet došli da još jednom uruče novčanu pomoć za Ceransku džamiju.

Nakon toga se krenulo na manifestaciju koju organizuje dijaspora iz Krajine, u saradnji sa organizacijom “Srce Cazina”, gdje je predsjednik građevinskog odbora Bego Selimović, načelniku Cazina mr. Nerminu Ogreševiću uručio prigodan poklon u znak zahvalnosti za pomoć upućenu iz Cazina  nakon prošlogodišnjih poplava.

Inače ta manifestacija u blizini Basela je interesantna iz puno razloga, a upečatljivo je to što  se organizuje tako masovan skup, toliko godina zaredom, a sve bez alkohola.

U nedjelju, 08.02.2015., domaćin članovima građevinskog odbora je bio džemat Yverdon, gdje je poslije podne namaza upriičeno druženje džematlija i gostiju iz BiH, pri čemu se razgovaralo i dalje od sadašnjih projekata, obzirom da u džematu Yverdon ima puno Cerana, koji su već ranije počeli sa akcijom prikupljanja sredstava u saradnji sa Besim ef. Hrnjićem, Mehmedom- Mešom Ibrahimovićem i Musom Talovićem, tako da je tu, uz donacija taj dan, već bilo prikupljeno preko 12.000,00CHF

Nakon toga, uslijedio je put u još jedan džemat gdje ima puno Cerana i Podrinjaca, na čelu sa hfz. Mustafom ef. Mehićem, gdje je poslije akšam namaza organizovan Mevlud, a prisutnima su se obratili Muamer ef. Jusupović, Bego ef. Selimović i Mušan Čelebić. I tu se u razgovoru dotaklo nekoliko tema, obzirom na konfiguraciju džemata i želju džematlija da imaju što vise vijesti iz Bosne i informacija o projektima koji su u toku.

Obraćanje prisutnima Bege ef. Selimovića i Mušana Čelebića u Neuchatelu

 

Iako je u džematu Neuchatel odlučeno da se akcija provede u narednih mjesec dana, i da se te noći neće prikupljati prilozi, kako se ne bi stvarala gužva, ipak je prikupljeno preko 6.000,00CHF

Posjeta Švicarskoj je trajala samo tri dana, a ta tri dana su pokazala koliko je ljudima u dijaspori stalo do Bosne, koliko su jake veze sa ovim prostorima, koliko vole ovu državu, svoju domovinu. Osim toga, tu je vidljivo i brisanje granica izmedju sela ili gradova, između općina ili regija, svi džemati, bez obzira odakle su članovi džemata, kao jedan su prihvatili Cersku i projekte u Cerskoj kao svoj. Osim Bosanaca i Hercegovaca, svoje priloge su dali i Albanci, Sandžaklije, pa čak i jedna petogodišnja Turkinja, Rabija Volkan, i ona se ugradila u Ceranski projekat.

Osim što su ljudi direktno u džamije donosili novac, prilikom svakog susreta van džamije su koristili priliku da doniraju svoj novčani prilog.

Iznos  prikupljen u Švicarskoj- cca. 57.000,00KM dovoljno govori šta se zajedničkim snagama može uraditi u samo 72 sata, što je dodatno učvrstilo nadu da će projekti biti realizovani u planiranom roku, bar što se finansijske konstrukcije tiče koja iznosi cca 350.000,00KM, i da će Ceranska džamija i mesdžid, ako Bog da,  biti otvoreni početkom augusta 2015. godine, u roku od 9 mjeseci od postavljanja kamena temeljca.

Obzirom da akcija u Švicarskoj i dalje traje, velike su šanse da samo Podrinjci u Švicarskoj, uz pomoć svojih komšija iz drugih dijelova Bosne I Hercegovine i regije, finansira gotovo trećinu projekta, što dovoljno govori o ljudima koji žive i rade tamo, i svjedoči njihovu posvećenost Cerskoj, Bosni i Hercegovini, i svojoj Vjeri.

 

Dijaspora

Kao i ko zna koji put, dijaspora se pokazala kao nezaobilazan dio naše države. Ako igdje, onda u dijaspori, ljudi se ne dijele po gradovima ili selima, jednostavno su Bosanci i Hercegovci.

 

Dijaspora se i ovaj put uključila u akciju, i dokazali da im je Bosna u srcu, da su spremni na svaki način učestvovati u potpori ljudi koji su se vratili na prijeratna ognjišta, bezrezervno pružajući podršku svakom zajedničkom dobru.

 

Projekat obnove i izgradnje vjerskih objekata u Cerskoj je ujedinio ljude širom svijeta, i za dva mjeseca je prikupljeno oko 121.000,00KM, sa 123 pojedinačne donacije, što je jasan dokaz ujedinjenosti naroda u BiH i dijaspori.

 

Shodno tome, organizovana su druženja širom svijeta, a u februaru 2015., članovi građevinskog odbora za Projekat izgradnje džamije i mekteba u Cerskoj, ceranski imam Muamer ef. Jusupović, blagajnik Mušan Čelebić i predsjednik građevnskog odbora Bego ef. Selimović, posjetiće Švicarsku i prezentovati projekat  i to: 06.02.15. na džuma namazu u Cirihu (džemat Schlieren), a na akšam namazu u Ženevi, zatim 07.02.15. na akšam namazu u Bernu, te 08.02.15. na podne namazu u Yverdonu i akšam namazu u Neuchatelu.

 

Ovim putem Vas pozivamo da svojim prisustvom uveličate ova druženja, u cilju ostvarivanja što prisnijih međusobnih veza u dijaspori kao i  još boljeg planiranja saradnje domovine i dijaspore.

Bujrum.

Cerska na Radio BIR

Dio emisije na Radio BIR sa Begom Selimovićem, u kojem se razgovara o Cerskoj.

Zanimljivo je da je Cerska uvijek imala vise stanovnika nego općina Han Pijesak, ali sve do 1980. godine nije dopusteno ni formiranje Mjesne zajednice Cerska, a kamo li opcine.

Isto tako je inteserantno da na oko 6.000 stanovnika, Cerska nikad nije imala partijsku organizaciju, jer biti komunista je u Cerskoj znacilo biti izdajnik svoga naroda.

Emisija:

 

1990. godine je u Cerskoj odrzana manifestacija pod nazivom “Vece muslimanske poezije” i to je nakon Sarajeva, druga po redu manifestacija i drugo mjesto koje se usudilo organizovati kulturnu manifestaciju pod tim nazivom, gdje su se Ceranima predstavili Džemaludin Latić, Hadžem Hajdarević, Isnam Taljic,…

U emisiju se, putem telefona, ukljucio i ceranski imam, Muamer ef. Jusupović, koji je govorio o trenutnom stanju u džematu Cerska, kao i o planovima za budućnost našeg džemata.

Nikad ne zaboravi Cersku

Kad je komadant Semso napisao knjigu, dosao je kod nas kuci, i poklonio meni i ocu po primjerak.

Ostavio sam ih da sjede u sadrvanu, babu, komadanta Semsu i Isnama Taljica, a ja sjeo na balkon i poceo citati. Nisam mogao ni cekati da odu. Prva prava knjiga o Cerskoj.

Dok su oni kahvenisali, ja sam procitao veliki dio, kad su krenuli, Isnam mi je ispricao pricu o ruskoj plemkinji, koju sam odmah zapisao, a nakon toga nastavio pricati sa ocem. Pitao je o knjizi, a ja sam rekao da je ovo dragulj koji svaka ceranska kuca mora imati, jer mi u Cerskoj nemamo knjige o Cerskoj, nego o Beogradu, o srpskim selima, o Kozari, o Neretvi, o… sve imamo, samo o Cerskoj nemamo.

Bio sam odusevljen sto je neko napokon napisao knjigu o Cerskoj. Nedugo nakon toga, otisli smo u Svicarsku na promociju, zatim Austrija, veliki broj mjesta po Bosni,… Nista mi nije bilo zao, u glavi mi je bila samo misao da knjigu treba sto vise promovisati, jer je napokon neko nesto NAPISAO!

Danas mi, moj skolski jaran, Haris, spomenu ovu knjigu, pa mi naumpade moje odusevljenje sto imam priliku citati o svom rodnom mjestu. Nisam trazio greske u knjizi, nisam smatrao da bi to neko bolje uradio, samo sam citao i upijao, svaku rijec, svako slovo.

Znam sta mi je babo napisao na pocetku knjige, znam isto tako sta je Semso napisao ocu.

A svi Cerani trebaju dobro zapamtiti Semsin pocetak u knjizi… i razmisliti ZASTO je Cerska uvijek zaboravljana…

Historiju treba pisati i zapisivati, price treba pricati i zapisivati, sto vise prica, sto vise knjiga, to je jedini nacin da se vrijeme preotme od zaborava.

Napisite svoju pricu, ne dopustite da vam je drugi pisu, nemoj da nam opet drugi kreiraju vlastitu historiju, bolje je kad je napise Semso, Suljo, Muamer, Zahid, Jasmin, Rahman, Haris,…. Bolje je da je oni pisu, ma kakva bila, bolje je nego da nam je pise Milorad, Rajko, Philip, Radovan, Čedo,…

Napisite sami u svesku, ako vam se ne svidja sta drugi pisu i pricaju, napisite i ostavite svesku unucima, nemojte dopustiti da vas ona “‘TA TI ZNAS” odvrati od poznavanja i zapisivanja vlastitih korijena. Svako slovo zlata vrijedi.

 

 

Cerani i 100.000,00 maraka za 35 dana

Cerani vole ponekad filozofirati i raspravljati. Ja sam Cerak. Ne izdvajam se od ostalih, ponekad izgubim zivce, kao i svi ostali, ali jako brzo se dozovemo pameti i popijemo zajednicku kahvu.

Volimo brate rastezati, ali je cinjenica da je, za projekat izgradnje dzamije i mekteba  u Cerskoj, za 35 dana prikupljeno 100.000,00 maraka.

Najnovija rasprava je vezana za tarih (plocu od kamena/mermera/drveta) ispred ili na objektima opce namjene, opceg dobra, tipa cesme, medrese, dzamije,… koji su uvakufljeni od strane vakifa, ljudi koji su dio ili cijelu svoju imovinu ustupili na koristenje svim ljudima bez naknade i bez ikakve materijalne koristi od toga.

Drugi dio rasprave je bio vezan za to jer postoji odredjen broj ljudi kojima se ne svidja sto je za pokretnu imovinu koja se zeli uvakufiti utvrdjen minimalan iznos koji iznosi 1.000,00KM za BiH i 2.000,00KM za dijasporu, pa navise. To je jasno definisano pravilnikom direkcije za Vakuf i vazi uopceno za Vakuf, a ne za Cersku.

http://vakuf.ba/uvakufljenje/pravila-o-uvakufljenju

Trazi se da Vakufska direkcija smanji naknadu za dijasporu na 1.000,00KM, kako bismo bili jednaki.

Sto se mene tice, obje stvari su  savrseno ciste i jasne.

Iznos koji je odredjen kao minimalan je jako dobro proracunat:

Iznos za BiH je vezan za iznos od DVIJE i PO minimalne plate u BiH (438 KM)

Iznos za dijasporu je vezan za JEDNU minimalnu platu u zemljama EU u kojima se nalazi nasa dijaspora u 90% slucajeva.

Podatke o platama imate na Eurostat, da vas ne opterecujem infografikama, ali u principu niko od vas ne moze reci da mu je plata ispod 1.000,00EUR jer onda vjerovatno zivite u Rumuniji ili Bugarskoj, a koliko ja znam, malo je nase dijaspore tamo.

Dakle, istina je da Bosanci trebaju dati dvije i po minimalne plate, a dijaspora jednu.

To je jako jednostavna racunica, i nikakva skupoca zivota u dijaspori ne moze osporiti matematicke i statisticke podatke vezane za kolicinu zaradjenog novca i potrebnog novca za prezivit’.

Druga stvar je vezana za tarih. Ja nikad u zivotu nisam cuo da se bilo gdje osporava postavljanje tariha na objektima koji su uvakufljeni.

To je zaista nesto novo.

Pa to je historija, uklesana u kamenu.

To MORAMO imati.

Pa mi historiju citamo kroz zapise u KAMENU, nemamo ZK i katastar. Za par sati sve sto smo imali u sarajevskoj Vijecnici je nepovratno nestalo, to je papir.

Buducim narastajima treba ostaviti primjer ljudi koji su se bili spremni odreci svoje imovine bez materijalne naknade, ne trebamo im ostavljati nesto neodredjeno, kako je neko nekad napravio nesto.

Trebamo biti jasni i precizni.

I ne trebamo mi ulaziti u razloge sto se on odrek’o, je li da se pokaze pred ljudima ili pred Bogom.

Jer tako upadamo u zamku da mi procijenjujemo neciji nijjet odredjujuci ko pise po kamenu da se pokaze, a ko da inspirise. Za neke je ploca “hoce da se pokaze” za mene licno inspiracija da se potrudim uciniti nesto sto ce ostati zapisano i inspirisati mozda nekoga u buducnosti da ucini isto.

Na kraju, crpimo inspiraciju iz pozitivnih primjera, negativne ostavmo negativcima.

Crpite iz historije islamske arhitekture, pronacete jako interesantne podatke i nulte godine pa naovamo.

Meni je relativno lahko pronaci vam sve podatke i prezentirati ovdje, ali dajte, trebamo to svi istrazivati i znati, barem ono osnovno, sto se ne moze tek tako manipulisati… Nesto oko cega je ulema saglasna, oko cega nema sporenja…

Uglavnom, mnogo smo jaki, rijetko ko moze reci da tako brzo napreduje u projektima kao mi, Cerani, bez obzira na trzavice tipa gdje ce sta biti, koliko ko treba dati, treba li to zapisivati ili ne, kako ce sta izgledati… sve su to tehnicke stvari, ne treba se toliko zamarati time. Treba diskutovati, ali ne prelaziti granice i ici mimo svijet 🙂

100.000,00KM za 35 dana uopce nije los rezultat 🙂

 

Odbrana

Kad su Srbi napokon shvatili da je Cerska- Cerska, skupili su sve raspolozive snage, da pregaze posljednje uporište u vlaseničkoj općini.

07.10.1992. ujutru počinje intenzivno granatiranje odbrambenih linija, najviše na potezu Šibovi, Jusin hrast i Grobić.

Ipak, najintenzivnije je bilo na Grobiću, granatiranje je trajalo gotovo cijeli dan, do poslijepodnevnih sati, a ljudi su uspjeli nabrojati 2300 granata, a zatim prestali brojati, jer je djelovalo bez kraja…

I kad su branioci Cerske pomislili da će upravo na Grobiću biti glavni četnički napad i uputili interventnu jedinicu u tom pravcu, uslijedio je silovit udar na dio linije Metaljka- Breze- Hrastik- Rujevina.

Četnici su, pored neprestanog granatiranja, napadali helikopterima MI-8 i Gazelle, kako bi nanijeli što više štete prije pješadijskog napada.

Iako slabo naoružani, Cerani odolijevaju napadu na većem dijelu linije, ali ipak dolazi do popuštanja na dijelu od Hrastika prema Rujevinama, pošto je nekoliko boraca napustilo rovove, a da to niko nije znao, i tu četnici probijaju liniju, a u rovovima ubijaju pet naših boraca, te na desetine biva ranjeno, što izaziva pometnju među braniocima.

Pošto je interventna jedinica bila upućena u drugom pravcu i ispomoć nije stizala na vrijeme, četnici to koriste i zauzimaju Hrastik, i tu se zaustavljaju, obzirom da je noć već bila nastupila.

A ovo je Mi-8, za one koji ne znaju…

 

Rat

Zapisujem sjećanja Cerana, po onome što sam čuo. Ovo nije historija, svakako ne službena historija, ovo su dešavanja viđena okom učesnika. Nema priča koje se poklapaju,  svako to doživljava na svoj način. Svako ima svoju priču. Subjektivnu i istinitu.

Objektivna istina je obično onakva kakva u trenutku treba biti. Zove se sluzbena historija. Kako  odgovara političkim kretanjima, datoj situaciji ili nekom dogovoru.

O tome nećemo pisati ovdje. To je ionako uvijek pogrešno i nečim motivirano, suptilno prilagođeno i nekorektno prema direktnim učesnicima.

Historija koju danas učimo je toliko razvučena i mutna, toliko pažjivo i europski napisana, tačno ponekad stičem osjećaj da su nas napali marsovci a mi se branili jer su nam htjeli oteti kukuruzu i grah.

U službenim knjigama se sve više izbjegavaju riječi: agresija, Srbi, Srbija, logori, klanje, silovanje, mučenje… Nekako malo po malo ispade da smo ovdje imali neki kafanski sukob koji je započeo Taran iz Konjević Polja, iz nejasnog razloga, sa izjednačenim snagama u materijalno- tehnickom smislu, kao i izbjegavanje da se jasno kaže zašto su svi Bošnjaci (koji su preživjeli) sa područja općine Vlasenica, odjednom bili u Cerskoj.

 

Dok su se oni sabirali i oduzimali, Cerani su utvrđivali linije odbrane, znali su da su uradili nesto sto ce Srbe dovesti do ludila.

Linija je bila okrenuta prema Vlasenici, na potezu Metaljka- Breze- Hrastik-  Rujevine- Medoš-Šibovi- Jusin hrast- Grobić.

Tu se očekivao glavni protuudar srpskih snaga, i linija je svakodnevno utvrđivana, a stanovništvo (tu se jos ne moze govoriti o nekoj vojnoj organizaciji) se usput učilo šta i kako treba raditi, kako napraviti liniju i kako je odbraniti.

Srbi nisu bas odmah najbolje skontali situaciju, pa su Cersku nakon toga pokušali napadati u manjim napadima, onako kako su učili u knjigama da se sela napadaju, nadajući se valjda da ce se Cerani od straha predati, kao sto su to ostali u okruženju radili. Ili da će im vjerovati, na časnu pionirsku riječ, da će ih JNA čuvati i braniti u ime bratstva i jedinstva.

 

 

 

Ko je poceo rat?

Definisati granice Cerske je prilicno zahtjevan zadatak.

Izgleda da niko ne zna gdje tacno nastaje i gdje se zavrsava.

S kim god da pričam, ima drukciju predstavu o Cerskoj.

Tek početkom rata se otprilike definisalo jezgro Cerske, od Srba nazvane “Mala Turska”.

Srbi su, u Istocnoj Bosni, krenuli isprobanim metodama, sijuci strah i smrt, pobivsi u Zaklopaci sve sto se kretalo, spalivsi Pijuke i onda redom, sve do Neđeljista.

Na red je dosla Cerska.

Pričam bas sa Zahidom, Cerska je u to vrijeme vec imala straze. Kakve su to bile straze, govori podatak da je on na strazu isao sa 14 godina, zamislite, i puska je haman bila veca od njega. To je bila Cerska, i Srbi su se s pravom plasili.

Vraćam se pitanju, ko je poceo rat?

Srbi su koristili uobičajenu matricu, na skupšinama su išli sa zahtjevom za podjelu Općine na muslimanski i srpski  dio, te Miliće, kao zasebnu općinu, a zatim bi od “muslimanskog” dijela zahtjevali razoružavanje, a nakon toga bi uslijedio napad, klanje, pljačke i zauzimanje prostora.

Međutim, Cerska je bila prevelik zalogaj, svejedno što se nalazila u sred (prethodno očišćene) “srpske” teritorije.

Niti srpski MUP niti srpske paravojne jedinice nisu skupile hrabrosti ući u Cersku (kao što su to uradili sa ostalim naseljima i gradovima, tipa Zaklopače ili Pijuka ili Bijeljine, gdje su pomenutu matricu uspješno koristili, zbog naivnosti muslimanskog stanovništva).

Ali su zato po rubnim dijelovima Cerske djelovali iz daljine, granatama, a zatim upadali u naselja na ivici, palili i pljačkali.

28.04.1992. upadom u naselje Gobelje, označili su početak direktnog sukoba i buduće namjere za stanovništvo Cerske. Zapalili su kuću Ramiza Popića i Smajila Gobeljića, a zatim opljačkali naselje i pobjegli u pravcu srpskih sela.

Sve češći upadi na Grobić i Gobelje, te pucanje iz automatskog oružja iz pravca Metaljke, prisililo je Cerane na formiranje linije odbrane, umjesto do tadašnje straže koja je bila slabo naoružana i neorganizovana pratila aktivnosti Srba, bez neke mogućnosti aktivnog djelovanja.

U Cerskoj je donesena odluka da se formiraju privremene linije odbrane.

Srbi su bili potpuno iznenađeni ovim i to je na neki nacin spriječilo pokolj u Cerskoj, a Cerani su dobili dovoljno vremena da formiraju pravu liniju odbrane, od Metaljke prema Grobiću.

 

 

Projekat

Projekat u Cerskoj obuhvata izgradnju dzamije u zaseoku Hasanovici, uz pratece objekte- imamsku kucu i abdesthanu, a u zaseoku Gobelje gradi se mekteb.

Radovi na navedenim objektima su uveliko poceli, u Hasanovicima je uradjen pristupni put, temelj za dzamiju, bazen za vodu, kupljen veliki dio materijala (za sve objekte je vec kupljen blok, 7000 kom., gotovo svo zeljezo, dio cementa, a za Gobelje: sljunak, pijesak, cement, dio zeljeza, krec,..) i danas naredjeno sa majstorima ukrovljavanje dzamije, kao i izgradnja munare.

Munara ce biti visoka 29 metara, izgradnja 1m kosta 1.200,00KM i ukoliko sredstva budu prikupljena, gradnja je planirana u martu 2015. godine.

U zaseoku Gobelje, izgradnja mekteba uveliko traje, gdje je vec poceto sa zidarskim radovima, uz svesrdnu pomoc mjestana, od onih najmladjih, do najstarijih.

Ceranski imam Muamer ef. Jusupovic je uputio poziv Ceranima sirom svijeta, kao i njihovim komsijama i prijateljima, da se aktivno ukljuce u projekat, kako bismo u sto kracem roku radove priveli kraju:

U nastavku galerije sa slikama izgradnje objekata:

 

Dzamija

U proslom postu sam pisao o prijeratnoj ceranskoj dzamiji, koja postoji od vremena sutana Fatiha.

Rusena je ona nekoliko puta od strane cetnika (“komsija”), ali uvijek obnavljana od strane marljivih Cerana.

Nakon rusenja u agresiji na BiH, kamen temeljac za obnovu je postavljen 27. augusta 2007. godine, a otvorena 20. jula 2008. godine. Dakle, za nepunih deset mjeseci narod u Cerskoj, uz nesebicnu pomoc Cerana u dijaspori, kao i njihovih prijatelja i komsija iz drugih dijelova BiH koji su okupljeni u dzematima Yverdon i Hartford, uz podrsku firmi iz Kantona Sarajevo, uspio je izgraditi ceransku ljepoticu. To je možda najbrže izgrađena džamija na ovim prostorima, što pokazuje koliko su Cerani privrženi dinu.

Nažalost, u prirodnim nepogodama, 16. maja 2014. godine, stradala je obnovljena ceranska dzamija, i zajedno sa okolnim kućama zatrpana u klizištu koje se pokrenulo iznad dzamije, kada je stradala rahmetli Hanifa Čelebić, čija se kuća nalazila odmah pored dzamije.

Od džamije je ostala uspravna munara, kao podsjetnik koliko su ljudi nemoćni pred ovom opomenom, ali isto tako uspravna da ljudima daje nadu u svjetliju budućnost, kao putokaz da, bez obzira na sve nedaće, trebaju ostati uspravni i ponosni pripadnici Ummeta i herojske Cerske.

Šest mjeseci nakon prirodnih nepogoda koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, 25. Novembra 2014. godine, postavljen je kamen temeljac za obnovu dzamije u Cerskoj, što je dokaz koliko su Cerani odlučni da ne pokleknu pred iskušenjima, pokazujući želju i volju da nastave dalje, još jači i još odlučniji.

Od tada do danas, za 25 dana, prikupljeno je preko 80.000,00KM, što je omogućilo da se već počne sa projektom obnove koji sadrži izgradnju džamije, izgradnju kuće za imama, abdesthanu te izgradnju mekteba u zaseoku Gobelje, ukupne vrijednosti izmedju 350.000,00 i 400.000,00KM.

U narednoj galeriji mozete pogledati pocetak izgradnje po fazama, od kamena temeljca, preko uređenja pristupnog puta, temelja, i bazena za vodu.

 

 

Kolektivno pamcenje

Bosnjaci su cudni.

Pamcenje im jako kratko traje.

A onda se cude sto im se desava to sto se desava.

Veceras Salim spomenu datum rusenja munare na prijeratnoj dzamiji.

I znate sta… Niko ne zna sa sigurnoscu… Dakle, nesto sto se desilo prije 22 godine, mi nismo zapamtili. Zacudio bih se i ako smo to zapisali. Ali cak i da smo zapisali, mi ne citamo. Tako da je svejedno.

Who cares.

Mi nista ne citamo. Nasa historija govori da smo jako losi u citanju. Nadje se cesto neko ko zapise stvari, ali niko to ne cita…

Rusenje munare u Cerskoj na pocetku rata je jako bitna stvar. Oni su se potrudili da je sruse, posebnim raketama su je gadjali.

Dakle to im je bilo bitno, prvo munara, pa ostalo.

Ali mi se i dalje nismo potrudili da znamo kad se to desilo.

Evo Salim postavlja pitanje, svi gledaju u pitanje ali niko ne odgovara.

Sjetih se nase rasprave i presipanjaiz supljeg u prazno, tad su svi bili inzinjeri, dzematlije, arhitekti, geolozi, doktori,.. svi su znali sve.

Veceras je samo jedan insan odgovorio na Salimov status.

Narod koji ne pamti takve stvari, uvijek dolazi u situaciju da mu se ponavlja jedno te isto. Samo mi nije jasno cudjenje zasto se ponavlja jedno te isto.

Gledajte, jevreji znaju broj poginulih u drugom svjetskom ratu, znaju ko je odakle, koliko godina je imao, imena i prezimena, datume rodjenja poginulih i ubijenih, imaju krvne grupe, DNA analize, broj zlatnih zuba u glavi,…sve ljudi znaju.

Mozete misliti, amerikanci ni danas ne znaju i nemaju tacan spisak imena ko je poginuo 11. septembra, u svijetu mikrocipova, kamera, kompjutera, otisaka, satelita… Sve imaju, ali ne znaju ko je poginuo i koliko tacno je poginulih. Tako bar tvrde.

Ali holokaust.. hej.. u najvecem ratu u historiji covjecanstva, uz tako nazadne tehnologije i tako primitivno sirenje informacija, bez ikakvih centralnih baza i servera, jevreji znaju sve.

Uskoro cemo i mi, u Bosni, morati uciti imena poginulih jevreja u drugom svjetskom ratu, k’o Gorski vijenac sto smo ucili.

Cerani moraju nauciti kad im je munara srusena.

Cerani su dobri ljudi, ali moraju vise citati, a manje pricati.

 

 

 

 

Mala Turska

Tako su Cersku zvali Srbi u Istocnoj Bosni, davno prije rata.

Prema posljednjem popisu, jezgro Cerske je imalo 1409 stanovnika, od cega 1389 Bosnjaka, 12 Srba, 6 Jugoslovena i 2 ostala. Sire podrucje Cerske je imalo oko 6000 stanovnika od cega je 99% Bosnjaka, a samo 1% ostalih.

Ipak, kad su Srbi napali Cersku, kao jedino mjesto u opcini Vlasenica koje nije bilo pod srpskom kontrolom, to ih nije sprijecilo da na svojoj televiziji kazu kako  VRS oslobadja srpsku Cersku, sto je ustvari dokaz za smisljenu manipulaciju vlastitog naroda, u stilu nenadmasnog lazova Riste Djoge, jer izjaviti da se Cerska oslobadja pred TV kamerama, moze znaciti samo jedno: laganje vlastitog naroda, koji nema pojma da je neka tamo Cerska sastavljena od 99.9% Bosnjaka i 0.1% ostalih (u Dnevniku nabrajaju srpska sela koja su “oslobodjena”, i to sela gdje nikad nije zivio NIJEDAN Srbin, dakle apsolutno Bosnjacka sela i zaseoci Cerske).

Tako je bilo valjda lakse proturiti vijesti u Srbiji, koja je izdasno slala borbene avione da se “spasi” srpski zivalj u Cerskoj.

Rijetko koji dio Bosne i Hercegovine je uopce napadnut avionima, a u Cerskoj je to bila svakodnevnica dok su pokusavali naci nacin da udju i slome ceranske heroje.

U prethodnom postu sam postavio video o tome sta srpski komadanti misle o ceranskim borcima, a u ovome cu pokusati docarati medijsku masineriju koja je radila punim kapacitetom da se osiguraju dovoljna materijalno-tehnicka sredstva za rusenje Cerske. Iz pravca Srbije, Vlasenice, Zvornika, Seikovica, Milica,…  Cerska je naprosto bila okruzena sa najdebljim obrucom srpske teritorije koji je postojao u tom momentu u BiH.

 

 

 

Novosadski korpus Vojske Republike Srbije

Nedavno “uletim” u raspravu sa Ceranima.

Znate, uvrnuto zvuci da je moj blog ima(o) gotovo 400.000 posjetilaca iz 97 drzava u svijetu, sa preko 1.000.000 pregleda u 2013. godini, gdje sam vodio razne rasprave na regionalnom nivou i uvijek je to bilo nekako lahko i na neki nacin smijesno, cisto igranje sa ljudima koji vole rasprave.

 

A  rasprava sa Ceranima, tek sacicom njih, je bila najteza i najiscrpljujuca rasprava koju sam ikad u zivotu imao, i trajala je samo par dana. Mozda zato sto sam je vodio srcem, a ne pamecu, ne znam, ali cu je dobro zapamtiti.

Dok na kraju ovaj jedan nije prokomentarisao: Pa nama ni novosadski korpus Vojske Republike Srbije nije mogao nista, a da nam ti nesta solis pamet.

Kad skontam, covjek je upravu.

Evo recimo, zapovjednik 10. diverzantskog odreda Vojske RS, Milorad Pelemis, kojega za zlocine u Srebrenici na sudjenju u Haagu tereti predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Seselj, koji je prosao sva najteza ratista i gdje je pravilo bilo kad niko ne moze i gdje niko ne moze zovu njih, za Cersku kaze da je to najtvrdji orah na koji je naisao na svim ratistima na kojima je bio.

Mozete misliti… tako malo mjesto, sa manje od 1500 stanovnika, napadano vise nego ijedno mjesto u BiH (ukoliko se gleda omjer broja stanovnika i broja ispaljenih projektila, kombinujuci sa velicinom prostora, Cerska je mozda pretrpila vise neprijateljske paljbe nego Vukovar), ostaje u sjecanju covjeka koji je bio strah i trepet, kao mjesto sa najhrabrijim borcima protiv kojih se borio i to javno prizna na njihovoj TV u prvom interview koji je dao nakon 10 godina od podizanja optuznice za ratne zlocine.

 

 

Jedini logican potez je da napravim ovaj blog, u cast Ceranskim Sehidima i borcima, da ostane zapisano i na ovaj nacin.