Odbrana

Kad su Srbi napokon shvatili da je Cerska- Cerska, skupili su sve raspolozive snage, da pregaze posljednje uporište u vlaseničkoj općini.

07.10.1992. ujutru počinje intenzivno granatiranje odbrambenih linija, najviše na potezu Šibovi, Jusin hrast i Grobić.

Ipak, najintenzivnije je bilo na Grobiću, granatiranje je trajalo gotovo cijeli dan, do poslijepodnevnih sati, a ljudi su uspjeli nabrojati 2300 granata, a zatim prestali brojati, jer je djelovalo bez kraja…

I kad su branioci Cerske pomislili da će upravo na Grobiću biti glavni četnički napad i uputili interventnu jedinicu u tom pravcu, uslijedio je silovit udar na dio linije Metaljka- Breze- Hrastik- Rujevina.

Četnici su, pored neprestanog granatiranja, napadali helikopterima MI-8 i Gazelle, kako bi nanijeli što više štete prije pješadijskog napada.

Iako slabo naoružani, Cerani odolijevaju napadu na većem dijelu linije, ali ipak dolazi do popuštanja na dijelu od Hrastika prema Rujevinama, pošto je nekoliko boraca napustilo rovove, a da to niko nije znao, i tu četnici probijaju liniju, a u rovovima ubijaju pet naših boraca, te na desetine biva ranjeno, što izaziva pometnju među braniocima.

Pošto je interventna jedinica bila upućena u drugom pravcu i ispomoć nije stizala na vrijeme, četnici to koriste i zauzimaju Hrastik, i tu se zaustavljaju, obzirom da je noć već bila nastupila.

A ovo je Mi-8, za one koji ne znaju…

 

Rat

Zapisujem sjećanja Cerana, po onome što sam čuo. Ovo nije historija, svakako ne službena historija, ovo su dešavanja viđena okom učesnika. Nema priča koje se poklapaju,  svako to doživljava na svoj način. Svako ima svoju priču. Subjektivnu i istinitu.

Objektivna istina je obično onakva kakva u trenutku treba biti. Zove se sluzbena historija. Kako  odgovara političkim kretanjima, datoj situaciji ili nekom dogovoru.

O tome nećemo pisati ovdje. To je ionako uvijek pogrešno i nečim motivirano, suptilno prilagođeno i nekorektno prema direktnim učesnicima.

Historija koju danas učimo je toliko razvučena i mutna, toliko pažjivo i europski napisana, tačno ponekad stičem osjećaj da su nas napali marsovci a mi se branili jer su nam htjeli oteti kukuruzu i grah.

U službenim knjigama se sve više izbjegavaju riječi: agresija, Srbi, Srbija, logori, klanje, silovanje, mučenje… Nekako malo po malo ispade da smo ovdje imali neki kafanski sukob koji je započeo Taran iz Konjević Polja, iz nejasnog razloga, sa izjednačenim snagama u materijalno- tehnickom smislu, kao i izbjegavanje da se jasno kaže zašto su svi Bošnjaci (koji su preživjeli) sa područja općine Vlasenica, odjednom bili u Cerskoj.

 

Dok su se oni sabirali i oduzimali, Cerani su utvrđivali linije odbrane, znali su da su uradili nesto sto ce Srbe dovesti do ludila.

Linija je bila okrenuta prema Vlasenici, na potezu Metaljka- Breze- Hrastik-  Rujevine- Medoš-Šibovi- Jusin hrast- Grobić.

Tu se očekivao glavni protuudar srpskih snaga, i linija je svakodnevno utvrđivana, a stanovništvo (tu se jos ne moze govoriti o nekoj vojnoj organizaciji) se usput učilo šta i kako treba raditi, kako napraviti liniju i kako je odbraniti.

Srbi nisu bas odmah najbolje skontali situaciju, pa su Cersku nakon toga pokušali napadati u manjim napadima, onako kako su učili u knjigama da se sela napadaju, nadajući se valjda da ce se Cerani od straha predati, kao sto su to ostali u okruženju radili. Ili da će im vjerovati, na časnu pionirsku riječ, da će ih JNA čuvati i braniti u ime bratstva i jedinstva.

 

 

 

Ko je poceo rat?

Definisati granice Cerske je prilicno zahtjevan zadatak.

Izgleda da niko ne zna gdje tacno nastaje i gdje se zavrsava.

S kim god da pričam, ima drukciju predstavu o Cerskoj.

Tek početkom rata se otprilike definisalo jezgro Cerske, od Srba nazvane “Mala Turska”.

Srbi su, u Istocnoj Bosni, krenuli isprobanim metodama, sijuci strah i smrt, pobivsi u Zaklopaci sve sto se kretalo, spalivsi Pijuke i onda redom, sve do Neđeljista.

Na red je dosla Cerska.

Pričam bas sa Zahidom, Cerska je u to vrijeme vec imala straze. Kakve su to bile straze, govori podatak da je on na strazu isao sa 14 godina, zamislite, i puska je haman bila veca od njega. To je bila Cerska, i Srbi su se s pravom plasili.

Vraćam se pitanju, ko je poceo rat?

Srbi su koristili uobičajenu matricu, na skupšinama su išli sa zahtjevom za podjelu Općine na muslimanski i srpski  dio, te Miliće, kao zasebnu općinu, a zatim bi od “muslimanskog” dijela zahtjevali razoružavanje, a nakon toga bi uslijedio napad, klanje, pljačke i zauzimanje prostora.

Međutim, Cerska je bila prevelik zalogaj, svejedno što se nalazila u sred (prethodno očišćene) “srpske” teritorije.

Niti srpski MUP niti srpske paravojne jedinice nisu skupile hrabrosti ući u Cersku (kao što su to uradili sa ostalim naseljima i gradovima, tipa Zaklopače ili Pijuka ili Bijeljine, gdje su pomenutu matricu uspješno koristili, zbog naivnosti muslimanskog stanovništva).

Ali su zato po rubnim dijelovima Cerske djelovali iz daljine, granatama, a zatim upadali u naselja na ivici, palili i pljačkali.

28.04.1992. upadom u naselje Gobelje, označili su početak direktnog sukoba i buduće namjere za stanovništvo Cerske. Zapalili su kuću Ramiza Popića i Smajila Gobeljića, a zatim opljačkali naselje i pobjegli u pravcu srpskih sela.

Sve češći upadi na Grobić i Gobelje, te pucanje iz automatskog oružja iz pravca Metaljke, prisililo je Cerane na formiranje linije odbrane, umjesto do tadašnje straže koja je bila slabo naoružana i neorganizovana pratila aktivnosti Srba, bez neke mogućnosti aktivnog djelovanja.

U Cerskoj je donesena odluka da se formiraju privremene linije odbrane.

Srbi su bili potpuno iznenađeni ovim i to je na neki nacin spriječilo pokolj u Cerskoj, a Cerani su dobili dovoljno vremena da formiraju pravu liniju odbrane, od Metaljke prema Grobiću.

 

 

Projekat

Projekat u Cerskoj obuhvata izgradnju dzamije u zaseoku Hasanovici, uz pratece objekte- imamsku kucu i abdesthanu, a u zaseoku Gobelje gradi se mekteb.

Radovi na navedenim objektima su uveliko poceli, u Hasanovicima je uradjen pristupni put, temelj za dzamiju, bazen za vodu, kupljen veliki dio materijala (za sve objekte je vec kupljen blok, 7000 kom., gotovo svo zeljezo, dio cementa, a za Gobelje: sljunak, pijesak, cement, dio zeljeza, krec,..) i danas naredjeno sa majstorima ukrovljavanje dzamije, kao i izgradnja munare.

Munara ce biti visoka 29 metara, izgradnja 1m kosta 1.200,00KM i ukoliko sredstva budu prikupljena, gradnja je planirana u martu 2015. godine.

U zaseoku Gobelje, izgradnja mekteba uveliko traje, gdje je vec poceto sa zidarskim radovima, uz svesrdnu pomoc mjestana, od onih najmladjih, do najstarijih.

Ceranski imam Muamer ef. Jusupovic je uputio poziv Ceranima sirom svijeta, kao i njihovim komsijama i prijateljima, da se aktivno ukljuce u projekat, kako bismo u sto kracem roku radove priveli kraju:

U nastavku galerije sa slikama izgradnje objekata:

 

Dzamija

U proslom postu sam pisao o prijeratnoj ceranskoj dzamiji, koja postoji od vremena sutana Fatiha.

Rusena je ona nekoliko puta od strane cetnika (“komsija”), ali uvijek obnavljana od strane marljivih Cerana.

Nakon rusenja u agresiji na BiH, kamen temeljac za obnovu je postavljen 27. augusta 2007. godine, a otvorena 20. jula 2008. godine. Dakle, za nepunih deset mjeseci narod u Cerskoj, uz nesebicnu pomoc Cerana u dijaspori, kao i njihovih prijatelja i komsija iz drugih dijelova BiH koji su okupljeni u dzematima Yverdon i Hartford, uz podrsku firmi iz Kantona Sarajevo, uspio je izgraditi ceransku ljepoticu. To je možda najbrže izgrađena džamija na ovim prostorima, što pokazuje koliko su Cerani privrženi dinu.

Nažalost, u prirodnim nepogodama, 16. maja 2014. godine, stradala je obnovljena ceranska dzamija, i zajedno sa okolnim kućama zatrpana u klizištu koje se pokrenulo iznad dzamije, kada je stradala rahmetli Hanifa Čelebić, čija se kuća nalazila odmah pored dzamije.

Od džamije je ostala uspravna munara, kao podsjetnik koliko su ljudi nemoćni pred ovom opomenom, ali isto tako uspravna da ljudima daje nadu u svjetliju budućnost, kao putokaz da, bez obzira na sve nedaće, trebaju ostati uspravni i ponosni pripadnici Ummeta i herojske Cerske.

Šest mjeseci nakon prirodnih nepogoda koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, 25. Novembra 2014. godine, postavljen je kamen temeljac za obnovu dzamije u Cerskoj, što je dokaz koliko su Cerani odlučni da ne pokleknu pred iskušenjima, pokazujući želju i volju da nastave dalje, još jači i još odlučniji.

Od tada do danas, za 25 dana, prikupljeno je preko 80.000,00KM, što je omogućilo da se već počne sa projektom obnove koji sadrži izgradnju džamije, izgradnju kuće za imama, abdesthanu te izgradnju mekteba u zaseoku Gobelje, ukupne vrijednosti izmedju 350.000,00 i 400.000,00KM.

U narednoj galeriji mozete pogledati pocetak izgradnje po fazama, od kamena temeljca, preko uređenja pristupnog puta, temelja, i bazena za vodu.

 

 

Kolektivno pamcenje

Bosnjaci su cudni.

Pamcenje im jako kratko traje.

A onda se cude sto im se desava to sto se desava.

Veceras Salim spomenu datum rusenja munare na prijeratnoj dzamiji.

I znate sta… Niko ne zna sa sigurnoscu… Dakle, nesto sto se desilo prije 22 godine, mi nismo zapamtili. Zacudio bih se i ako smo to zapisali. Ali cak i da smo zapisali, mi ne citamo. Tako da je svejedno.

Who cares.

Mi nista ne citamo. Nasa historija govori da smo jako losi u citanju. Nadje se cesto neko ko zapise stvari, ali niko to ne cita…

Rusenje munare u Cerskoj na pocetku rata je jako bitna stvar. Oni su se potrudili da je sruse, posebnim raketama su je gadjali.

Dakle to im je bilo bitno, prvo munara, pa ostalo.

Ali mi se i dalje nismo potrudili da znamo kad se to desilo.

Evo Salim postavlja pitanje, svi gledaju u pitanje ali niko ne odgovara.

Sjetih se nase rasprave i presipanjaiz supljeg u prazno, tad su svi bili inzinjeri, dzematlije, arhitekti, geolozi, doktori,.. svi su znali sve.

Veceras je samo jedan insan odgovorio na Salimov status.

Narod koji ne pamti takve stvari, uvijek dolazi u situaciju da mu se ponavlja jedno te isto. Samo mi nije jasno cudjenje zasto se ponavlja jedno te isto.

Gledajte, jevreji znaju broj poginulih u drugom svjetskom ratu, znaju ko je odakle, koliko godina je imao, imena i prezimena, datume rodjenja poginulih i ubijenih, imaju krvne grupe, DNA analize, broj zlatnih zuba u glavi,…sve ljudi znaju.

Mozete misliti, amerikanci ni danas ne znaju i nemaju tacan spisak imena ko je poginuo 11. septembra, u svijetu mikrocipova, kamera, kompjutera, otisaka, satelita… Sve imaju, ali ne znaju ko je poginuo i koliko tacno je poginulih. Tako bar tvrde.

Ali holokaust.. hej.. u najvecem ratu u historiji covjecanstva, uz tako nazadne tehnologije i tako primitivno sirenje informacija, bez ikakvih centralnih baza i servera, jevreji znaju sve.

Uskoro cemo i mi, u Bosni, morati uciti imena poginulih jevreja u drugom svjetskom ratu, k’o Gorski vijenac sto smo ucili.

Cerani moraju nauciti kad im je munara srusena.

Cerani su dobri ljudi, ali moraju vise citati, a manje pricati.

 

 

 

 

Mala Turska

Tako su Cersku zvali Srbi u Istocnoj Bosni, davno prije rata.

Prema posljednjem popisu, jezgro Cerske je imalo 1409 stanovnika, od cega 1389 Bosnjaka, 12 Srba, 6 Jugoslovena i 2 ostala. Sire podrucje Cerske je imalo oko 6000 stanovnika od cega je 99% Bosnjaka, a samo 1% ostalih.

Ipak, kad su Srbi napali Cersku, kao jedino mjesto u opcini Vlasenica koje nije bilo pod srpskom kontrolom, to ih nije sprijecilo da na svojoj televiziji kazu kako  VRS oslobadja srpsku Cersku, sto je ustvari dokaz za smisljenu manipulaciju vlastitog naroda, u stilu nenadmasnog lazova Riste Djoge, jer izjaviti da se Cerska oslobadja pred TV kamerama, moze znaciti samo jedno: laganje vlastitog naroda, koji nema pojma da je neka tamo Cerska sastavljena od 99.9% Bosnjaka i 0.1% ostalih (u Dnevniku nabrajaju srpska sela koja su “oslobodjena”, i to sela gdje nikad nije zivio NIJEDAN Srbin, dakle apsolutno Bosnjacka sela i zaseoci Cerske).

Tako je bilo valjda lakse proturiti vijesti u Srbiji, koja je izdasno slala borbene avione da se “spasi” srpski zivalj u Cerskoj.

Rijetko koji dio Bosne i Hercegovine je uopce napadnut avionima, a u Cerskoj je to bila svakodnevnica dok su pokusavali naci nacin da udju i slome ceranske heroje.

U prethodnom postu sam postavio video o tome sta srpski komadanti misle o ceranskim borcima, a u ovome cu pokusati docarati medijsku masineriju koja je radila punim kapacitetom da se osiguraju dovoljna materijalno-tehnicka sredstva za rusenje Cerske. Iz pravca Srbije, Vlasenice, Zvornika, Seikovica, Milica,…  Cerska je naprosto bila okruzena sa najdebljim obrucom srpske teritorije koji je postojao u tom momentu u BiH.

 

 

 

Novosadski korpus Vojske Republike Srbije

Nedavno “uletim” u raspravu sa Ceranima.

Znate, uvrnuto zvuci da je moj blog ima(o) gotovo 400.000 posjetilaca iz 97 drzava u svijetu, sa preko 1.000.000 pregleda u 2013. godini, gdje sam vodio razne rasprave na regionalnom nivou i uvijek je to bilo nekako lahko i na neki nacin smijesno, cisto igranje sa ljudima koji vole rasprave.

 

A  rasprava sa Ceranima, tek sacicom njih, je bila najteza i najiscrpljujuca rasprava koju sam ikad u zivotu imao, i trajala je samo par dana. Mozda zato sto sam je vodio srcem, a ne pamecu, ne znam, ali cu je dobro zapamtiti.

Dok na kraju ovaj jedan nije prokomentarisao: Pa nama ni novosadski korpus Vojske Republike Srbije nije mogao nista, a da nam ti nesta solis pamet.

Kad skontam, covjek je upravu.

Evo recimo, zapovjednik 10. diverzantskog odreda Vojske RS, Milorad Pelemis, kojega za zlocine u Srebrenici na sudjenju u Haagu tereti predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Seselj, koji je prosao sva najteza ratista i gdje je pravilo bilo kad niko ne moze i gdje niko ne moze zovu njih, za Cersku kaze da je to najtvrdji orah na koji je naisao na svim ratistima na kojima je bio.

Mozete misliti… tako malo mjesto, sa manje od 1500 stanovnika, napadano vise nego ijedno mjesto u BiH (ukoliko se gleda omjer broja stanovnika i broja ispaljenih projektila, kombinujuci sa velicinom prostora, Cerska je mozda pretrpila vise neprijateljske paljbe nego Vukovar), ostaje u sjecanju covjeka koji je bio strah i trepet, kao mjesto sa najhrabrijim borcima protiv kojih se borio i to javno prizna na njihovoj TV u prvom interview koji je dao nakon 10 godina od podizanja optuznice za ratne zlocine.

 

 

Jedini logican potez je da napravim ovaj blog, u cast Ceranskim Sehidima i borcima, da ostane zapisano i na ovaj nacin.