Zapisujem sjećanja Cerana, po onome što sam čuo. Ovo nije historija, svakako ne službena historija, ovo su dešavanja viđena okom učesnika. Nema priča koje se poklapaju, svako to doživljava na svoj način. Svako ima svoju priču. Subjektivnu i istinitu.
Objektivna istina je obično onakva kakva u trenutku treba biti. Zove se sluzbena historija. Kako odgovara političkim kretanjima, datoj situaciji ili nekom dogovoru.
O tome nećemo pisati ovdje. To je ionako uvijek pogrešno i nečim motivirano, suptilno prilagođeno i nekorektno prema direktnim učesnicima.
Historija koju danas učimo je toliko razvučena i mutna, toliko pažjivo i europski napisana, tačno ponekad stičem osjećaj da su nas napali marsovci a mi se branili jer su nam htjeli oteti kukuruzu i grah.
U službenim knjigama se sve više izbjegavaju riječi: agresija, Srbi, Srbija, logori, klanje, silovanje, mučenje… Nekako malo po malo ispade da smo ovdje imali neki kafanski sukob koji je započeo Taran iz Konjević Polja, iz nejasnog razloga, sa izjednačenim snagama u materijalno- tehnickom smislu, kao i izbjegavanje da se jasno kaže zašto su svi Bošnjaci (koji su preživjeli) sa područja općine Vlasenica, odjednom bili u Cerskoj.
Dok su se oni sabirali i oduzimali, Cerani su utvrđivali linije odbrane, znali su da su uradili nesto sto ce Srbe dovesti do ludila.
Linija je bila okrenuta prema Vlasenici, na potezu Metaljka- Breze- Hrastik- Rujevine- Medoš-Šibovi- Jusin hrast- Grobić.
Tu se očekivao glavni protuudar srpskih snaga, i linija je svakodnevno utvrđivana, a stanovništvo (tu se jos ne moze govoriti o nekoj vojnoj organizaciji) se usput učilo šta i kako treba raditi, kako napraviti liniju i kako je odbraniti.
Srbi nisu bas odmah najbolje skontali situaciju, pa su Cersku nakon toga pokušali napadati u manjim napadima, onako kako su učili u knjigama da se sela napadaju, nadajući se valjda da ce se Cerani od straha predati, kao sto su to ostali u okruženju radili. Ili da će im vjerovati, na časnu pionirsku riječ, da će ih JNA čuvati i braniti u ime bratstva i jedinstva.
Bilo bi lijepo objaviti ta zapisana sjecanja. To je po meni nekako najbolji pokazatelj sta se desavalo, jer vjerujem da se tu ne manipulise i da niko ne izmislja prica. Citala sam knjigu o Brckom, a na zadnjoj strani su svjedocenja obicnih ljudi koji su prosli sve te grozote. Tek kad svjedocenja procitamo mozemo dobiti neku sliku onoga sta se zaista desavalo. A sve ovo novo sto se pise, svako kroji po svom cejfu, i zato je bitno da se ne zaboravlja, bitno je da se zapisu sjecanja ljudi koji su prezivjeli, jer je vecina njih sad i ostarila, pa dok je na vakat. Da to ipak ostane negdje objedinjeno, za generacije koje dolaze.
Licno vjerujem da zaista nije bitno ko je poceo rat. Bitno je da je toliko neduznih ljudi izgubilo svoje zivote, a najzalije mi je sto je medj’ njima bilo djece. Na kojoj god strani da su se nalazili.
Kada kazem da mi nije bitno ko je poceo rat, to istovremeno ne znaci da negiram krivicu srpskog naroda. Cinjenice su cinjenice, koliko god ja licno osjecam da to sto se desilo nikada nije trebalo da se desi. Ni jednoj strani. Ali, to stoji, Muslimani u BiH jesu najvise stradali tokom rata na Balkanu.
Nedavno mi bjese zao sto je kraljevina Norveska, koja po mom inace slovi za iole humanu zemlju, odlucila da dodijeli jednu veoma prestiznu nagradu (Ibsenova Nagrada) osobi poput Peter:a Handke:ja. Doticni jeste umjetnik, ali istovremeno i osoba koja je poricala i jos uvijek porice genocid u BiH. Osoba koja je drzala govor na sahrani Milosevica, tvrdeci da Milosevic nije bio ratni zlocinac. I okej… Dobro sto doticni Handke ima takvo misljenje, ali mi zaista nije okej da jedna drzava ne uzima u obzir nesto takvo pri dodijeli jedne prestizne nagrade poput Ibsenove.
Raspisah se, ali u biti htjedoh reci da je misljenje iole subjektivno. Kao sto pises. Ali, mislim da je bitno da to sto vec pises ostane zapisano. Ako ti ista znaci, barem ja saznadoh za Cersku.
nostalgicna, upravo to, nekako ovo sluzbeno sto je zapisano, previse je razvodnjeno, nije bas jasno danas sta je bilo i kako se desavalo. ja donekle shvatam pokusaj da se izvrsi nekakva vrsta pomirenja, ali ipak mislim da ljudi trebaju pamtiti onako kako su se stvari uistinu desavale, bez uljepsavanje, jer zaborav oobicno kosta…
malibrat, mnoge zapadne zemlje nisu pokazale nikakvu dozu razumijevanja u ratu, tako da ne ocekujem ni u miru. mislim da vlade i sluzbene institucije. obican narod jeste, u gotovo svim drzavama svijeta. drago mi je sto si putem ovog bloga cuo za cersku, to je zaista posebno mjesto 🙂