Prvog dana Nove hidžretske 1429. godine rješih sebe da počastim jednom pješačkom šetnjom do skuta Udrča, te se namjerih hoditi preko Kurjaka. Idući putem, odveć suženim, onih koji su ga širili svojim hodom ovdje više nema, neki sada hode putevima džennetskim, a drugi šire puteve po bjelosvjetskim „džunglama na asfaltu“, sjetih se da je ovim putem, prije rata, najčešće hodio naš dobri komšija Bajro Goga. Prolazeći kraj njegova, još uvijek uspravnog kućerka, doduše bez krova, srce mi se steže od pomisli da je ovo još jedan zauvijek ugašeni  dom, kakve često gledam po Cerskoj.

Rješih da napišem slovo o ovom neobičnom čovjeku, da progovorim o onome koji to nije mogao, poučen primjerom „da su pisci/pjesnici najbolji historičari jer oni mogu iznijeti najdublje istine“.

Ne bih znao mnogo kazati o Bajri Gogi.

Poznato mi je malo od onog što je on sam, da je mogao, trebao ispričati i malo više od onoga što je ljudska mašta domislila na onim mjestima koje je on sam uvijek prešućivao. Kada je prvi put, i da li je, proplakao na ovom vedrom svijetu ne bih mogao tačno kazati. Moglo bi to biti one hladne, ljute ceranske zime, na Bajram, 1948. godine o kojoj sam slušao počesto u svome djetinjstvu. Bajro je rođen od oca Omera Kurjaka i majke Ajkune koja je bila rodom iz zvorničke Jošanice.

Rano je ostao siroče jer mu je otac preselio dok je on još bio maksumče. Ljudi su se često pitali otkud da je ime i očevo ime Bajrinog oca bilo isto: Omer. Bolji znalci Bajrine loze vele da je i Bajrin otac Omer se rodio brzih dana nakon smrti svoga oca Omera, te mu iz tog razloga dadoše očevo ime. Ubrzo je ostao sa sestrama Havom i Mejrom i bez toplog majčinskog krila jer mu se mati preudala za Šabana Baltića.

– „Ta sirotinja se objesi o mome vratu, ne mogadoh ih gledati da su gladni“, sjetno zboreći, veli Bajrin amidžić  Mujo, te dodaje: „K’o da je danas bilo, popnem Bajru na krkaču i pravac Smailu Veliću. Velim mu: „Smail-aga ja sam se dosad brin’o i ne znam kako ću dalje?“.
Mujo nastavlja, srčući bez hiće svoj ohlađeni fildžan kahve: „Odemo ti mi do Šabana Baltića i Ajkune. Kupi se Ajkuna svojoj djeci ili ih tu primite. Drugačije ne mere bit’“.

„Sestre su mu često išle kod matere u Baltiće, ali Bajro nikad i nikud nije stio ići sa svoga topraka“, besjedi Mujo tarući suze sa lica. Mujo mi nadalje veli da je Bajrin krevet bila slama a pokrivač ponjava. „Naroda nije bilo ko mu nije dav’o, nije isk’o, nije tražio ni od koga. Ko mu god da on uzme i donese svojoj materi, pa joj broji“, sjeća se Mujo djetinjstva Bajrinog. I još zbori o danima Bajrine mladosti: „Đe su kopači, eto ga, đe se kupi sjeno eto ga, jal’ mu hoćeš dati, jal’ nećeš, svejedno mu. Samo da pomogne“.
Mnogo je Cerana koji su pomagali Bajri.

Jedan je zaslužio da se posebno spomene: o poslednjim godinama života Bajrinog oca i njegovom životu najviše se brinuo Ragib Mustabašić.
Dragi Bog, kod Koga su ključevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, Bajru je stavio u kušnju da ispita dunjaluk i Njegove tajne bez darova kakvi su govor i sluh. Nadimak Goga darivale su mu komšije zbog njegove, jedino moguće, arhaične govorne ekspresije koja je odgovarala glasanju slogova go-ga. Bajro je živio sirotinjski, ali uzorno i pošteno, neko vrijeme, sa svojom majkom Ajkunom i dvije sestre, dok se one nisu udale. Veći dio svoga života proveo je u samoći svoje trošne kuće.

*
Kad mu je mati preselila ranih osamdesetih, ostao je jedan detalj, jako poučan primjer odnosa djeteta prema majci. Bila je hladna, jaka, ljuta ceranska zima a Bajro je svoj jedini jorgan kojim se pokrivao odnio do materinog mezara i nju pokrio. Od tada je u našem narodu zaživjela čuvena izreka: „Volim te k’o Bajro mater“.

*
Iako je živio u posebnom svijetu, nama neznanom, ne postoji pouzdan svjedok koji bi mogao potvrditi da je Bajro izostavio ijednu dženazu ili džuma namaz. „Džumu nije ostavljao, samo mu ‘vako učinimo rukama da je sutra petak a on se odma’ čisti, sprema, boji se zakasniće“, veli Mujo.

*
Ja sam, još kao maksumče nezrelo u vaktu i prostoru, učeći se životnoj odgovornosti svakodnevnom brigom o sitnom i krupnom blagu, znao da je petak i džuma toga dana kad bi Bajro Goga prošao veselo i lijepo obučen kao da ide po svoju mladu, koju nikad nije svome domu doveo.

*
Bajro je dobio ime jer se rodio na Bajram te je njegov život poučan primjer da ime ima svoje puno značenje. Bio je uvijek razdragan, veseo i lijepo obučen kao što mi trebamo biti barem za vrijeme Bajrama.

*
Bajro je jako uživao i radovao se svim onim danima koji su bili vezani za ceranske svadbe. To ga nije moglo mašiti i jedan je od rijetkih koji nije niti jednu propuštao. Srijedom je bila kna, četvrtkom su svirači hodali od kuće do kuće, obavezno zakićeni a i Bajro s njima, kao da je član njihovog orkestra. Poslije jacije opet je slijedila muzika a Bajro izgarao igrajući dok ga noge nose. U petak je bio pilavski teferič gdje su bile glavne atrakcije nišan, razbijanje lonca, bacanje kamena sa ramena i trka muškaraca. Često se dešavalo da niko ne može zavezanih očiju razbiti lonac a Bajro je imao ćeif da ga on, kad ga privedu, na kraju maljem zdrobi zemljani lonac u paramparčad. Košulja koju bi dobio za osvojenu nagradu činila ga je ponosnim i lijepo bi se uklapala uz njegov crveni fes sa kićankom.

*
Ima nešto u našem ceranskom narodu što ne bi trebalo nikako iščeznuti a to je naša lokalna, komšijska solidarnost. Ima, zaista i kod Velića, bez subjektivizma, nešto gospodsko. Fikro i Ćamil su još prije rata bili inicijatori da se Bajri napravi nova kuća, pored odveć trošne stare kuće. Bajro, iako golema sirotinja, najbolje se oblačio od svih Cerana. Za njegov styling brinuli su se naši gasterbajteri, Talovići ponajviše. Goga je najviše volio drugima pokazivati svoju kolekciju svilenih kravata, košulja, odijela i taze švicarskih satova.
Jako je volio mog rahmetli amidžu Mevludina jer je Mevlo bolje razumijevao njegov svijet od drugih Cerana. Uživao je da zapjeva izvorno sa Mevlom na svoj način.

*
Pričalo se da je jako bilo čudno na koji način je Bajro stizao od Rovaške džamije nakon klanjanja Bajram namaza i primljenih hedija, i ispred džamije u Čelebićima do svojih hedija, iako je bajramski namaz klanjan u isti vakat, bezbeli.

*
Znao je dobro s parama, iako nikad nije trgovao, niti gubio vrijeme da pohađa školu. Čudnovatno je dobro znao selektirati novčanice istih apoena. Nije se zaustavljao na jednom brojanju te bi ih opet sve pomješao pa opet slagao. Pa opet tako.
Priča se, također o još nečemu, vjerovali ili ne! Naime, prije rata, jednog vrelog ljetnjeg dana bio je veliki teferič u Konjević Polju a to Bajro nije propuštao. Poslijepodne, istog dana, preselio je Šahin Čelebić iz Dola. Obzirom da je bila nesnošljiva vrućina njegovi bližnji rješili su ga kopati isti dan. Haber o dženazi  stigao je samo onima koji su bili ublizu, koji nisu otišli na teferič. Pred akšam ljudi su se posafali da klanjaju dženazu i taman da zanijete kad i Bajro stiže. Kako je stigao na dženazu a da mu niko nije mogao haberiti, odgonetnute sami?

*
Iako smo bili uskraćeni da osjetimo ljepotu Bajrinog govora, onaj koji je želio „komunicirati“ sa njim uvijek je razumijevao šta on misli. Bajro kao da je znao „da je govor dan čovjeku da bi isti sakrio svoje misli“. Inače, u životu je važnije slušati nego govoriti. Bajro je slušao druge dok govore sa nesvakidašnjom pažnjom i žarom. Oduvijek sam se pitao otkud mu ta vještina. Shvatih da je ta vještina slušanja bila izbrušena u njegovoj samoći.

*
Žene, slobodnije u govoru, uživale su da ga zezaju po pitanju njegove ženidbe, često cirkuzajući i naglas razmišljajući sa kakvim žarom bi Bajro, onako vrijedan i neistrošen,  nasrnuo na svoju mladu prve bračne noći, unaprijed znajući da se takva sretnica neće naći.
I Bajro Goga je bio s nama cijelo vrijeme opsade Cerske, od aprila ’92 do marta ’93. Kad je pala Cerska otišao je sa narodom put Srebrenice. Tamo je preživljavao sa svojom sestrom Ajkom i zetom Alijom Sokolom u predzoru srebreničke klaonice.

*
Priča se da je Suljo ef. Memić, ratni imam u Solaćuši kod Srebrenice, dugo se ibretio zbog jednog prizora kojeg je bio očevidac. Naime, Suljo ef. poranio je jednog petka, prije džume da se pripremi za hutbu. Došavši u džamiju zatekao je samog Bajru kako uči časni Kur’an „na svoj način“.

*
Upadom povampirenih četničkih nekrofila u Srebrenicu, Bajro je otišao, po prvi put u svome životu, u krivom smjeru. Umjesto da ide sa vojskom i civilima preko brda put Tuzle, Bajro se zaputio ka autobusima koji su „trebali“ sigurno prevesti žene, djecu, stare, iznemogle i bolesne, smatrajući da mu je tu mjesto.

*
Neki naš čovjek zamolio je „skretničara“ za žive (put u autobus, op.a.) i mrtve (odvajanje od autobusa ustranu, op.a.) da ga pusti u autobus jer je čovjek gluhonijem. Nekrofil reče da su za njega sve balije iste, te i Bajru odvoji ustranu. Bajro je sa sobom jedino imao mali jorgančić od kojega se nije odvajao. Ne znam gdje su ga nekrofili ubili ali znam da je padajući, pokošen rafalima, pored svojih saputnika u dženet, zadnjim trzajima svojih vrijednih i čestitih ruku, jorganom prekrio sada sebe umjesto majke.

*
Ja ga još uvijek zamišljam kako usred bijela dana ili u gluho doba noći, gospodski obučen, svojim lahkim i brzim korakom, preko vrletnih strana, potočića i šumaraka žurno tutnji prema svojoj kući da ne zakasni, kako bi još jednom ugrijao majku prekrivši je svojim jorganom i počasno čuvao stražu nad njenim mezarom.
Bio je srednjeg rasta, koščat i malo poguren u ramenima. Imao je gustu crnu kosu, bošnjačku čehru. Njegova glava, koju je vazda ukrašavala beretka ili crveni fes, mogla je biti glava derviša, bista ceranskog heroja u dvorištu osnovne škole, lik sa naslovnice modnih časopisa… Volio bih da mogu tačno opisati kakav je bio, tako da shvate oni koji ga nisu poznavali i da im sad bude kao meni. Svojim čestitim i plemenitim likom Bajro Goga htio je usrećiti ljude oko sebe, više nego sebe. Nikada se nije odvajao od kuće gdje ga je mati, doduše rijetko,  grijala u svome krilu u prohladnoj, jedinoj sobi njihovog kućerka. Volio je i čuvao kuću i zemlju naslijeđenu od svoga oca. Svoj toprak.

*
„Onu njegovu uspomenu (kuću, op. a.) ne smije niko dirati. To mora bit’ k’o muzej. Da sam mlađi ja bi’ to pokrio”, veli Mujo gaseći odavno dogorjelu cigaru i paleći odmah drugu.
Ako ikada njegovo tijelo bude pronađeno, biti će to jednom kad hladna, duga ceranska zima prosniježi. Iako nije mogao kazati, shvatio sam da mu je želja da se ukopa pored mezara njegove majke, u blizini njihovog doma koji, iako polahko nestaje, još uvijek zrači čistoćom i toplinom a ako upamtimo njegovu dženazu prekriti ćemo njegov tabut bosanskom zastavom ljiljana. Da ugrijemo sebe. Rijetko se desi, ali narod vjeruje da postoje i Božiji ljudi (dobri). Oni koji su voljeli i radili za života baš onako kako dragi Bog od nas traži.  Svjedočim da je Bajro Goga jedan od njih.

A Allah najbolje zna!

i-net